Dostupni linkovi

Verdeja: Genocidne namere Rusije u Ukrajini


Tatjana Bušlanova (65) šeta pored ruševina stambenog bloka nakon bombardovanja Mariupolja, 5. februar 2023.
Tatjana Bušlanova (65) šeta pored ruševina stambenog bloka nakon bombardovanja Mariupolja, 5. februar 2023.

Smatram da je rusko nasilje u Ukrajini genocidnog karaktera, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Ernesto Verdeja, profesor Univerziteta Notr Dam (Notre Dame) i direktor Instituta za studije genocida sa sedištem u Njujorku.

"Nije reč samo o terorisanju civila na koje bacaju bombe i gađaju raketama. Nisu samo napadi na područja od vojnog značaja, niti radnje koje ukazuju na nedostatak razlikovanja između ukrajinskih boraca i civila", kaže on.

Dodaje da je "na delu i pokušaj potkopavanja i poricanja bilo koje vrste kulturne kohezije i identiteta, osećaja samog ukrajinstva zato što ruske vlasti negiraju postojanje Ukrajinaca. To je zaista ključno za kvalifikaciju o genocidu jer ruske vlasti govore da su ti ljudi (Ukrajinci) zapravo Rusi i da ih treba nasilno vratiti u ruski identitet. Dakle, da će učiniti sve što treba, uključujući i ubijanje ljudi, da bi ih naterali da ponovo budu Rusi. To je u suštini genocidno".

Ukrajinci nisu 'mali Rusi'
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:03:45 0:00

Po njegovim rečima, ovu ideju uništenja bilo koje vrste kolektivnog ukrajinskog identiteta ilustruje i masovna deportacija ukrajinskih civila, posebno dece, u Rusiju ili u neke oblasti da bi se odgajali kao Rusi.

Verdeja kaže da je za kvalifikaciju zločina kao genocid ključno utvrditi postojanje namere da se uništi određena grupa – etnička, verska i druge – u celini ili njen deo.

On ocenjuje da postoje međunarodno pravni mehanizmi za procesuiranje ratnih zločina, uključujući i genocida, ali da je malo verovatno da se ruski predsednik Vladimir Putin pojavi pred međunarodnim tribunalom.

Gospodar, ali i zatočenik Kremlja
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:45:20 0:00

Različita tumačenja genocida

RSE: Ruske vlasti ističu da je cilj specijalne operacije, kako su je nazvali, demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine. Time se dehumanizuje ukrajinski narod i suštinski opravdava uništenje Ukrajine kao međunarodno priznate države u njenim sadašnjim granicama, kao i ukrajinske nacije, jer u Moskvi često poriču njihovo postojanje.

Da li to sveukupno predstavlja podsticanje na genocid ili genocidnu nameru, kao što tvrde neki pravni stručnjaci, dok drugi smatraju da još nema dovoljno dokaza za to?

Verdeja: Veoma je teško razrešiti to pitanje, ali je najpre važno jasno shvatiti šta se tačno podrazumeva pod genocidom. Jedan od najvećih izazova je činjenica da se termin genocid koristi u različitim kontekstima i u zavisnosti od toga ima različita značenja.

Dakle, postoji veoma uska pravna definicija, prema međunarodnom pravu, sa vrlo specifičnim kriterijumima koji moraju da se ispune.

Ključno je da se kao genocid, prema međunarodnom pravu, definiše namerno uništavanje grupa u celini ili delimično.

Zatim, šira definicija koju koriste kreatori politike, politički analitičari i aktivisti koji se bave ljudskim pravima.

Tu je i jedna vrsta popularnog načina da se pojmom genocid označi nešto što je zaista zlo, užasno u ogromnim razmerama. Ovo sam pomenuo kao polaznu tačku jer se često argumenti da li je, na primer, ono što Rusija radi u Ukrajini genocid ili ne, vrti oko ovih različitih tumačenja samog pojma.

Prema Konvenciji Ujedinjenih nacija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, reč je o nameri da se uništi neka grupa – etnička, rasna i druge - u celini ili delimično.

Dakle, ako ste na meti iz nekog drugog razloga, to se možda neće kvalifikovati kao genocid, ali se i dalje može kršiti međunarodno pravo, neki drugi zakon.

Ali, da ponovim, ključno je da se kao genocid, prema međunarodnom pravu, definiše namerno uništavanje grupa u celini ili delimično.

To znači da se ne radi se o količini nasilja ili procentu ubijenih. Uz sve to, države koje čine genocid, retko to priznaju, odnosno da im je cilj uništavanje neke grupe.

Umesto toga ističu da vojno deluju iz bezbednosnih razloga, da neko drugo civilno stanovništvo predstavlja egzistencijalnu pretnju ciljevima države počinioca. Ovo je, zapravo, jedan od argumenata koje je Rusija iznela.

Genocidna namera Rusije da vrati Ukrajinu 'kući'

Ernesto Verdeja
Ernesto Verdeja

Specijalna operacija, kako ju je nazvala Ruska Federacija, zasnovana je na ideji da Ukrajina predstavlja posebnu vrstu krajnje desničarske fašističke pretnje integritetu i opstanku ruske države.

Stoga, svaka vrsta pretnje mora biti potpuno eliminisana. Ključno pitanje je da li je to nasilje sa ciljem da se uništi grupa kao takva.

Imam utisak da Rusija ovaj argument da samo izvodi specijalnu operaciju, u suštini koristi na neverovatno obmanjujući način.

Taj argument, zapravo, ništa ne govori o tome da li nasilje (specijalna operacija) ima za cilj uništenje ukrajinskog stanovništva u celini ili delimično.

Te dve stvari su kompatibilne jer postoje dve različite vrste argumenata. Jedno je namera, odnosno da li to radite sa ciljem uništite grupu.

Drugo je motivacija ili razlog zašto to radite. Postoji nekoliko različitih razloga zašto pokušava da to čini.

Kako to da Jevrejin Zelenski može biti nacista?
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:04:23 0:00

Jedan od njih je ideja denacifikacije. Drugi je pretnja od NATO-a.

Takođe, kao što smo videli kod Dmitrija Medvedeva, argument da je Ukrajina zaista deo Rusije i treba da se "vrati kući", odnosno pod okrilje Rusije.

Svi ovi argumenti su kompatibilni sa genocidnim nasiljem, ako ima za cilj uništenje civilnog stanovništva.

Rusija želi da pretvori Ukrajince u Ruse

RSE: Pomenuli ste izjavu Medvedeva. Saopštenja ruskih vlasti kojima se negira postojanje Ukrajine su praćene ubistvima, progonom, rusifikacijom ukrajinske dece i uništavanjem vitalne ukrajinske infrastrukture velikih razmera, što se opisuje kao "urbicid".

Takođe, mnogo je dokaza o uništavanju ukrajinske kulturne baštine, zatim o rusifikaciji kroz zabranu ukrajinskih knjiga kao i jezika na ukrajinskim teritorijama koje je okupirala Rusija.

Time se osim otežanog svakodnevnog života dugoročno ugrožava i sam opstanak ukrajinske nacije. Da li se i to može protumačiti kao neka vrsta genocidne namere?

Verdeja: Mislim da je to potpuno tačno. Rusija gađa civilne i civilne objekte, masovno napada civilna područja, bez obzira na vojnu nužnost.

Na delu je i pokušaj potkopavanja i poricanja bilo koje vrste kulturne kohezije i identiteta, osećaja samog ukrajinstva zato što ruske vlasti negiraju postojanje Ukrajinaca.

To je zaista ključno za kvalifikaciju o genocidu jer Rusija pokušava, u suštini, da natera Ukrajince da budu Rusi.

Uništeno pozorište u Mariupolju nakon bombardovanja ruske vojske 16. marta 2022. godine.
Uništeno pozorište u Mariupolju nakon bombardovanja ruske vojske 16. marta 2022. godine.

Dakle, ne radi se samo o stvarnom nasilju koje se sprovodi, već i retorici ruskih vlasti koje nastoje da potkopaju svaki osećaj kolektivnog identiteta.

Jezik koji koriste Putin, Medvedev ukazuje na ideju da u njihovom poimanju ne postoji Ukrajinci, već da su to Rusi koje treba vratiti u okrilje matične države.

Ovu ideju uništenja bilo koje vrste kolektivnog ukrajinskog identiteta ilustruje i masovna deportacija ukrajinskih civila, posebno dece, u Rusiju ili u neke oblasti da bi se odgajali kao Rusi.

Povratak ukrajinske dece sa Krima
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:04:02 0:00

Optužba protiv Putina za deportaciju ukrajinske dece

RSE: Kako pravno uobličiti kao eventualnu optužnicu i presudu najpre negiranje postojanje Ukrajine kao države i ukrajinske nacije, što se potom koristi kao opravdanje za agresiju?

Verdeja: Pa, postoji nekoliko pravnih mehanizama. Jedan je Međunarodni sud pravde (ICJ), a drugi Međunarodni krivični sud (ICC). Ovo su samo dva primera.

Međunarodni krivični sud je osnovan da bi se procesuirali pojedinci odgovorni za zločine.

Međunarodni sud pravde se bavi sporovima među državama. Kada je reč o Međunarodnom krivičnom sudu, mora se dokazati da osumnjičeni počinilac nije samo učinio loše stvari poput masovnih ubistava, uništavanja infrastrukture, već da je postojala specifična namera da se uništi određena grupa civila.

Odnosno, morate pokazati na sudu da su oni sami to radili sa namerom. To je jedan od razloga zašto su mnogi stručnjaci skeptični prema Konvenciji o genocidu, jer ona veoma usko definiše tu nameru. Stoga je to izazov.

To je takođe razlog zašto je u mnogim međunarodnim sudovima, uključujući i ICC, mnogo lakše dokazati ratne zločine i zločine protiv čovečnosti, jer se ne mora dokazivati genocidna namera u užem, strogo definisanom smislu. Dakle, to treba imati na umu.

U slučaju Međunarodnog suda pravde, videli smo neke njegove odluke o Ukrajini i Rusiji iz januara.

Rusija je tvrdila da je Ukrajina izvršila genocid na okupiranim teritorijama ranijih godina.

Sud je saopštio da ima jurisdikciju da to istraži. Ja lično mislim da je to dobro jer će se tako jednom zauvek pokazati da Ukrajina nije izvršila genocidno nasilje, ali će proći kroz sudski proces. Mislim da je to važno jer je Rusija dugo tvrdila da Ukrajina radi ono što, zapravo, ona čini.

Međunarodni krivični sud vodi istragu po optužbi za konkretna kriminalna dela protiv Putina, zatim ruske komesarske za prava deteta Marije Lvove-Belove, kao i dva vojna komandanta u Rusiji Sergeja Kobilaša i Viktora Sokolova.

Spori međunarodni sudovi

Veoma su male šanse da Međunarodni krivični sud donese o tome stvarne odluke u bliskoj budućnosti. To će potrajati godinama. Dakle, i ovaj slučaj je jedan od razloga za frustraciju međunarodnim sudovima i međunarodnim pravom.

Međunarodni krivični sud i Međunarodni sud pravde rade veoma sporo. Pri tom nemaju mehanizam za sprovođenje svojih odluka.

Među pravnim stručnjacima postoje podele oko toga. Jedni smatraju da treba potencirati na međunarodnim istragama, bez obzira na ograničenja, kako bi se naglasila važnost međunarodnog prava.

Drugi su skeptični u pogledu korisnosti takvog pristupa jer se Putin verovatno nikada neće naći pred Međunarodnom krivičnim sudom, osim ako ne dođe do prevrata u Rusiji, a zatim bude predat, kao što je Slobodan Milošević bio izručen Sudu Ujedinjenih nacija (ICTY).

Dakle, ne postoji pravi, očigledan put kako bi bilo ko od ovih lica moglo da završi pred Međunarodnim krivičnim sudom.

RSE: Da li se Putinu može suditi u odsustvu?

Verdeja: Ne, ne može mu se suditi u odsustvu. Protiv njega može biti podignuta optužnica, što je već učinjeno, ali ne može biti konačne odluke protiv njega u odsustvu.

Različiti sudovi za procesuiranje ratnih zločina

RSE: Pomenuli ste Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Da li bi procesuiranje zločina u Ukrajini bilo u nadležnosti specijalnog suda kao što je ovaj, zatim tribunala za Ruandu i suđenja u Nirnbergu nakon Drugog svetskog rata, ili bi to preuzeli stalni sudovi – Međunarodni krivični sud i Međunarodni sud pravde?

Verdeja: Najpre, formalni sudovi i pravo samo su jedan mali deo pravde, odgovornost i izgradnja mira. Dakle, oni su veoma važni, ali ne treba od njih previše očekivati. Postoje i drugi mehanizmi kojima treba koristiti.

Drugo, oko karaktera sudova. Kao što sam rekao postoje stalni sudovi, poput Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog suda.

Moguća je i uloga ukrajinskih sudova koji već istražuju navodne ratne zločine i zločine protiv čovečnosti nad zarobljenim Rusima i slično.

Tu su i strani nacionalni sudovi, posebno u Francuskoj i Nemačkoj. Bilo je nekih indicija da su domaći sudovi u tim zemljama zainteresovani za istragu optužbi za ratne zločine, zločine protiv čovečnosti, možda čak i za genocid.

Dakle, domaći sudovi, u zavisnosti od nadležnosti i načina na koji se interpretira zakon, mogu da istraže slučajeve zlostavljanja na drugim mestima.

Primer su domaći sudovi u Belgiji nakon genocida u Ruandi koji su procesuirali nekoliko monahinja iz ove zemlje i proglasili krivim za genocid.

Treće, moguće je zamisliti uspostavljanje nekog specijalnog tribunala za sukob u Ukrajini, ukoliko zapadne zemlje zaključe da je redovni Međunarodni krivični sud prespor.

Međutim, cela poenta formiranja Međunarodnog krivičnog suda (2002. godine) bila je da zameni te privremene tribunale poput za bivšu Jugoslaviju i Ruandu.

Stoga smatram da je malo verovatno vraćanje na takve specijalne sudove, ili nešto nalik na Nirnberški proces, sa specifičnim mandatom za određeni tip zločina.

Putin neće završiti pred međunarodnim sudom

RSE: Ako je malo verovatno da odgovorni za zločine u Ukrajini budu procesuirani bilo pred redovnim međunarodnim sudovima, bilo posebnim tribunalima, onda to znači da će proći nekažnjeno i da su minimalne šanse da se zadovolji pravda.

Verdeja: Ako se gleda istorijski na ovaj i druge slučajeve, nemoguće je znati kako će Rusija izgledati za pet godina.

Doduše, imajući u vidu sadašnju situaciju, osnovano se može pretpostaviti da će Putin i dalje biti na vlasti i da neće završiti pred Međunarodnim krivičnim sudom, osim ako iznutra ne dođe do neke radikalne transformacije Rusije i bude predat Međunarodnom krivičnom sudu, kao što se desilo u slučaju Slobodana Miloševića.

Realnije je očekivati da se pred međunarodnim sudom pojave optuženi nižeg ranga, uhapšeni dok putuju ili izručeni u sklopu pregovora.

Međutim, to ne znači da su ovi slučajevi nevažni i da ih ne treba istražiti, jer sudovi barem mogu prikupiti ogromnu količinu dokaza da bi se shvatilo šta se dešavalo.

Moguće je da se počinioci na nižem nivou nađu pred nekim od ovih sudova, ako budu uhapšeni dok putuju u druge zemlje ili predati u sklopu pregovora.

RSE: Njima bi se sudilo za ratne zločine a ne za genocid?

Verdeja: Moguće je i da im se sudi za genocid ako se dokaže da su nameravali da unište određenu grupu ljudi.

U jednom od najranijih slučajeva pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, vođena je neka vrste istrage protiv počinioca niskog ranga za genocid jer su njihovi postupci imali za cilj uništenje grupe.

RSE: Optužnica za genocid ne zastareva ni posle 30-40 godina?

Verdeja: Apsolutno. Doduše, treba imati u vidu da su Putin i komesarka za prava deteta optuženi za ratne zločine, što je druga kategorija.

Međutim, optužnica za genocid ne zastareva.

Različite forme genocida

RSE: Kada ste pomene genocid, pre svega se misli na holokaust. Ali, kako je rekao glavni britanski tužilac na suđenju u Nirnbergu Hartli Šokros (Hartley Shawcross), genocid može poprimiti različite oblike.

Metod koji su nacisti primenili prema poljskoj inteligenciji nazvao je "potpunim uništenjem". U delovima Sovjetskog Saveza pod okupacijom, nacisti su uništavali stanovništvo izgladnjivanjem. U Češkoj i Moravskoj nacisti su sprovodili prisilnu germanizaciju, naveo je britanski tužilac.

Znamo šta se kasnije dogodilo u Srebrenici ili u Ruandi. Dakle, teško je razlikovati, ući u trag genocidnoj nameri od samog početka, nije nam jasno šta se sprema. Tek na kraju, kada zločin poprimi pune razmere, postajemo svesni šta se desilo.

Verdeja: Apsolutno ste u pravu. Genocid može izgledati veoma različito u mnogim slučajevima. Upravo ste pomenuli neke primere. Mogli bismo dugo da govorimo o američkom tretmanu autohtonih naroda. Dakle, svi ovi slučajevi izgledaju veoma različiti jedan od drugog.

Ono što im je zajedničko je da nasilje sa namerom da se uništi određena grupa ljudi, ali, obrasci, tehnike, strategije koje se koriste mogu izgledati veoma različito u različitim slučajevima. To znači da ne moraju postojati logori za istrebljenje, niti nacistički "eskadroni smrti" (Einsatzgruppen).

Ima mnogo različitih metoda da se dođe do istog rezultata. Slažem se s vama da je ponekad izuzetno teško, posebno u ranim fazama, znati da li je ono čemu svedočite iz pravne perspektive genocid ili ne, jer je prag relativno visok.

Morate pokazati da počinioci ne samo da čine ove užasne stvari, već da to rade sa određenom namerom da unište neku grupu ljudi. Retko se dešava da politički lideri eksplicitno kažu: "Uništiću ovu grupu civila".

Obično se države i drugi akteri vremenom fokusiraju na genocid jer smatraju da su ranije akcije koje su preduzeli, bile nezadovoljavajuće za ostvarivanje njihovih ciljeva.

Osim terorisanja i negiranje identiteta Ukrajinaca

RSE: Paralelno sa negiranjem ukrajinske države i nacije, Rusija često navodi i bezbednosne razloge, pre svega zabrinutost zbog širenja NATO-a.

Sve u svemu, da li sve ovo što se desilo od početka invazije pre dve godine do sada predstavlja, ili ima dovoljno dokaza, genocidnu nameru?

Verdeja: Da. Smatram da je rusko nasilje genocidnog karaktera. Apsolutno. Kao što sam rekao, nije reč samo o terorisanju civila na koje bacaju ogromne bombe i gađaju raketama.

Nisu samo napadi na područja od vojnog značaja, niti radnje koje ukazuju na nedostatak razlikovanja između ukrajinskih boraca i ukrajinskih civila.

Činjenica je da rusko rukovodstvo, počevši od Putina, istrajno govori kako Ukrajinci kao takvi ne postoje.

Dakle, reč je o jeziku kojim se poriče postojanje ukrajinskog nacionalnog identiteta, što je genocidno, jer u osnovi negira identitet (ukrajinskog) stanovništva.

RSE: Što se koristi kao opravdanje za masovne zločine.

Verdeja: Apsolutno.

RSE: Neselektivno.

Verdeja: Neselektivno. Te štete se mogu kvalifikovati takođe kao ratni zločini u međunarodnom pravu, zatim zločini protiv čovečnosti.

To su kategorije koje se ponekad preklapaju u smislu radnji koje se mogu videti, ali su drugačije konstruisane u međunarodnom pravu u razumevanju zločina.

Ali koliko vidim, i mislim da bi se mnogi stručnjaci za genocid složili, ono što Rusija radi je u suštini genocidna kampanja, jer njeno rukovodstvo poriče, i to veoma eksplicitno, bilo kakav ukrajinski identitet.

Oni u suštini govore da su ti ljudi (Ukrajinci) zapravo Rusi i da ih treba nasilno vratiti u ruski identitet.

Dakle, da će učiniti sve što treba, uključujući i ubijanje ljudi, da bi ih naterali da ponovo budu Rusi. To je u suštini genocidno.

Umesto suzbijnja, širenje NATO zbog rata u Ukrajini

Pomenuli ste i širenje NATO-a. Ne znam koliko je i to igralo ulogu u odluci Rusije da napadne Ukrajinu, pretpostavljam da jeste, ali činjenica je da ne mora postojati jedno jedino opravdanje zašto lider sprovodi masovno nasilje.

Često je u igri više razloga koji nisu nekompatibilni i, u stvari, rezultiraju pojačavanjem nasilja.

Jedan je fokus na bezbednosti, odnosno taj jezik da (Volodomir) Zelenski i ukrajinska vlada predstavljaju nacističku pretnju. Takođe, da je NATO bezbednosna pretnja.

Drugi je ideja da se Ukrajinci nasiljem pretvore u Ruse. Treće, apsolutna želja da se zauzme teritorija. Rusija širi teritoriju doživljavajući je kao svoj autentični, istorijski prostor.

To je još jedno opravdanje ili motivacija za ovaj rat. U stvari, nema više toliko ratova za teritorijalno osvajanje nakon završetka Drugog svetskog rata.

Dakle, ovo je neka vrsta povratka na mnogo ranije ratove, tačnije imperijalnih osvajačkih ratova, što je šokantno.

Poenta je da rusko rukovodstvo navodi tri opravdanja za ovaj rat, što je logička greška. Pogrešno je pretpostaviti da ako se neko fokusira na jedno opravdanje da se druga dva ne računaju.

Svi oni su kompatibilni sa genocidom. Što se tiče argumenta Rusije da je širenje NATO-a pretnja, on se izjalovio.

Rat u Ukrajini je, zapravo, doveo do širenja NATO-a. To je jedna od mnogih strateških grešaka koje je Putin učinio.

XS
SM
MD
LG